Izgubio je desnu ruku u eksploziji, potajno naučio pucati lijevom i deset godina kasnije osvojio zlato

Takač je bio narednik mađarske vojske i član reprezentacije u gađanju pištoljem.

Na Igre u Berlinu 1936. nije mogao jer su pravila tada dozvoljavala nastup samo oficirima.

Pravilo je poslije toga ukinuto, pa je ciljao naredne Igre, zakazane za 1940. u Tokiju.

Vježba koja je sve prekinula

Godine 1938, na vojnoj vježbi, u njegovoj desnoj ruci eksplodirala je neispravna granata.

Izgubio je šaku i dio podlaktice, a preživio je sretnim slučajem.

Imao je 28 godina i bio dešnjak.

Mjesec dana proveo je u bolnici, i tamo je, umjesto da odustane, odlučio da nauči pucati lijevom rukom.

Godina tišine

Tražio je i dobio dozvolu da ostane u vojsci.

Zatim je vježbao u tajnosti, po snijegu, kiši i suncu, i ispalio, prema procjenama, između deset i petnaest hiljada metaka.

U proljeće 1939, sedam mjeseci nakon nesreće, pojavio se na državnom prvenstvu.

Takmičari i prijatelji prišli su mu da izraze saučešće, misleći da je došao gledati. Rekao im je da je došao da se takmiči, i pobijedio je. Rezultat je bio 523 od 600, dva boda bolji od onoga što je gađao desnom rukom.

Igre koje su kasnile osam godina

Igre 1940. i 1944. otkazane su zbog rata, pa je Takač na svoju priliku čekao još devet godina.

U London 1948. došao je s 38 godina. Favorit je bio Argentinac Karlos Valijente, svjetski prvak od prethodne godine.

Takač je pogodio 580 bodova, svjetski i olimpijski rekord, a Valijente 571.

Na dodjeli medalja Argentinac mu je rekao samo jednu rečenicu: naučio si dovoljno.

Kada su ga novinari opkolili, Takač je iz džepa izvadio poruku koju je napisao dan ranije, u kojoj piše da očekuje pobjedu. Objasnio je da je to napisao unaprijed jer poslije neće imati vremena, a ne voli govoriti u žurbi. Četiri godine kasnije, u Helsinkiju, pobijedio je ponovo, i u džepu je opet imao pripremljenu poruku.